@moje priče, @moji snovi
ponedjeljak, 02.04.2007.
Unfaithful by Rihanna
Story of my life
Searching for the right
But it keeps avoiding me
Sorrow in my soul
Cause it seems that wrong
Really loves my company
He's more than a man
And this is more than love
The reason that the sky is blue
The clouds are rollin' in
Because I'm goin' again
and to him I just can't be true
And I know that he knows im unfaithful
And it kills him inside
To know that I'm happy with some other guy
I can see him dyin'
I don't wanna do this anymore
I don't wanna be the reason why
Everytime I walk out the door
I see him die a little more inside
I don't wanna hurt him anymore
I don't wanna take away his life
I don't wanna be.... a murderer
I feel it in the air
As i'm doin my hair
Preparing for another day
A kiss upon my cheek
As he reluctantly
Asks if i'm gonna be out late
I say I won't be long
Just hangin' with the girls
A lie I didn't have to tell
Because we both know
Where I'm about to go
And we know it very well
Cause I know that he knows im unfaithful
And it kills him inside
To know that i am happy with some other guy
I can see him dyin'
I don't wanna do this anymore
I don't wanna be the reason why
Everytime I walk out the door
I see him die a little more inside
I don't wanna hurt him anymore
I don't wanna take away his life
I don't wanna be.... a murderer
Our love... his trust
I might as well take a gun
And put it to his head
Get it over with
I don't wanna do this... anymore
Oooohhh... anymore
I don't wanna do this anymore
I don't wanna be the reason why
And everytime I walk out the door
I see him die a little more inside
And I don't wanna hurt him anymore
I don't wanna take away his life
I don't wanna be.... a murderer
...a murderer
No no no
yeah yeah
Vikend je bija tako zakon. U subotu nisam ništa učila po običaju, nego se zafrkavala u kući, a u nedilju san sa frendom išla u interšpara na pommes frites, a kasnije smo u njegovoj sobi ležali na krevetu i gledali film ''Mit'' u glavnoj ulozi sa Jackijem Chanom i naravno malo komentirali i ogovarali po običaju. Sve u svemu bilo je totalna ludnica. Otišla sam kući oko ponoći i u krpe. Nagovara me da prespavam kod njega, al nisan tila zbog škole.
Kad razgovaram u školi o muško-ženskim prijateljstvima oni svi uvate da muški ne mogu biti prijatelji osim ako nisu pederi. Zbilja ne razumin taj stav al boli me kurac za to.
četvrtak, 29.03.2007.
danas u školi nije bilo ništa posebno. samo smo se dosađivali i komentirali fight koji je bija u ponediljak isprid škole.
ono što me najviše muči je to da sutra imamo 2 ispita, a jedan najavljeni prije 2 dana. pa ti profesori su svakim danom sve luđi i luđi. a najgore od svega je to što su dečki naljutili razrednicu pa se ispitom iskaljuje na svima nama. stvarno pljuga
utorak, 27.03.2007.
Evo mene opet. Danas nam je u školi bija neki gong za EU. Ka raspravljali su o ulasku naše drage Hrvatske u EU, te koje su pozitivne i negativne strane. Baš me boli kurac za EU i volila bi da ne uđemo. A što stvarno mislim izrazit ću kroz sastav.
Dok sam išla u školu, čitavo vrime sam razmišljala što je prije nastalo kokoš ili jaje? Kako nisam došla ni do kojeg zaključka, odlučila sam se za opciju Bog je stvorija sva bića na Zemlji (iako se znanstvenici s time baš ne slažu).
I kad sam stigla isprid škole, već sam teško uzdahnula i osjetila svo breme svijeta na svojim leđima. Teškim korakom vukla sam se u tu ''ustanovu prokletih'', tješeći se da ćemo u 2 već izaći.
Na putu kući, cupkam ja polako dok kiša neumoljivo pada kad vidim dvoje dečkiju kako zagrljeno šetaju kolodvorom. Nisam tila odma pokazat onaj osuđenički stav jer neman ništa protiv pedera i lezba, al zgadija mi se ručak. Možda ni nisu pederi, al tko će znat u današnje vrime kad je svit pun svakakvih ljudi.
Hrvatska u Europi bez granica
Do uspostave nezavisne i suverene hrvatske države, težili smo da imamo svoje granice. Sad kad imamo granice, težimo da uđemo u EU.
Da li srljamo kao guske u maglu, ili je EU svjetlo na kraju tunela? Da li će se hrvatski čovjek ponovo naći u okovima koje mu nameće tuđinac ili će pak zakoračiti u zemlju punu mogućnosti o kakvima do danas nije niti sanjao? To su samo neka od bezbroj pitanja koja nas muče.
Hrvati bi mogli pronaći posao u bilo kojoj od članica EU. Hrvatski intelekt bi napokon bio cijenjen na razini kakvu zaslužuje, a koju još uvijek ne može dostići u svojoj domovini. Hrvatski proizvodi visoke kvalitete lakše bi prodirali na strana tržišta.
No, svaka medalja ima dvije strane. Ne smijemo se zanositi mišlju kako EU teče med i mlijeko. Trebamo okrenuti i drugu stranu medalje i trezveno sagledati kakve nam posljedice ta strana nosi. Od povećanja ionako već prekomjernog uvoza strane robe, nametanja strogih pravila hrvatskom seljaku kako da proizvodi vlastiti proizvod, do uvoza nekvalitetnih proizvoda i dolaska jeftine radne snage.
Ovo su male od brojnih mogućnosti koje pruža EU. Nakon svega, jesmo li sigurni da želimo ući u EU? Želi li EU biti ujedinjena sa svim europskim zemljama kako bi stvorili bolje mjesto za sebe, ili pak samo želi biti konkurencija ostalim tržištima?
ponedjeljak, 26.03.2007.
ovo je za sve one koji imaju, žele imati ili su imali psa kao kućnog ljubimca
KAKO SI MOGAO
Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.
Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.
Poruka autora:
Ukoliko je "Kako si mogao" izazvala suze u vašim očima, kao što ih je i meni izazvala dok sam je pisao, to je zbog toga jer ona sadržava priče milijuna nečijih ljubimaca koji svake godine umiru u azilima za životinje. Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom da je naveden autor ovog teksta sa pravima na umnožavanje.
Molim vas da tekst iskoristite u svrhu edukacije, na svojim Internet stranicama, biltenima ili na oglasnoj ploči veterinara ili azila za životinje. Recite javnosti da je usvajanje ljubimaca važna odluka i to odluka za čitav život, da životinje zaslužuju našu ljubav i brigu, da je pronalaženje drugog prikladnog doma za vašu životinju vaša odgovornost te da bilo koje društvo ili pokret za dobrobit životinja može pružiti dobar savjet i da je svaki život dragocjen. Molim vas da i vi sudjelujete u zaustavljanju ubijanja, te da podržite sve kampanje sterilizacije kako bi se spriječio nastanak neželjenih životinja. Nedjelja, 24. ožujka
Napisao: John Willis, 2001.g.
nedjelja, 25.03.2007.
ljudi, pa što se to događa ovom svijetu. evo baš neki dan frendica mi priča o nekom liku kako ju je sjeba. ka ono upoznali su se u disku, isprva ona nije tila ništa s njime, al on je bio uporan i slatkorječiv. bija je presavršen od samog početka. i onda za tri tjedna ona njega vidi u istom disku pijanog kako se šlata s nekom šupljačom, a tjedan dana kasnije njegov bivši prijatelj kaže joj da je dvoličan gad, da ima 2 otvorene veze i da zna smotat svaku curu. a što je još gore, u taj disko je išla sa drugom frendicom koja ju je iskorištavala samo da se sretne sa dečkom i da okolo brije.
meni to ništa nije jasno. svako svakog vara, krade, jebava.... pitam se ima li u ovom svijetu ijedan normalan dečko koji ne misli svakih 6 sekundi sex, sex, sex... koja je poza bolja...
mislin, neman ja ništa protiv dečkiju, al bila bi sretna kad bi upoznala jednog takovog
evo mene opet. Sad ću napisati jednu priču o Srednjem vijeku, točnije rečeno to je moja priča koju sam napisala kad smo u školi učili o Srednjem vijeku, tj. prije 2-3 god.
Ovih dana bili smo u društvu srednjovjekovnih vitezova
i trubadura
Ovih dana u školi smo govorili o srednjovjekovnoj kulturi. Spominjali smo vitezove i trubadure. Mislila sam kako je to nešto dosadno i da to ne treba biti u školskom programu, ali onda sam doživjela neobično iskustvo.
Razmišljajući o Srednjovjekovlju, shvatila sam da on ima i svojih prednosti. I dok sam razmišljala o vitezovima i trubadurima polako sam tonula u san. U glavi mi se počela stvarati slika i pitanje: ''kakav je bio Srednji vijek?'' Sve je oživjelo i bilo tako stvarno, bar meni. Prošla sam kroz vrijeme i vratila se u 8. st. Vidjela sam predivne zelene livade i brda koja je obasjavala sunčeva svjetlost. Ptice su pjevale, sunce je širilo svoje zrake na sve strane. Bilo je tako toplo i ugodno osjetiti dodir sunca na koži. Počela sam trčati po livadi. Dok sam trčala vidjela sam viteza, zapravo nisam bila sigurna koga sam vidjela, ali sličio je vitezu. Bio je tako naočit, širokih ramena, kako kakav princ. Oko pasa stajao mu je mač. Zračio je nečim što nisam mogla objasnit. Imao je neku toplinu i nježnost, a ujedno i grubost. Prema načinu držanja moglo se vidjeti da je hrabar. Stajala sam ispred njega i gledala ga svojim plavim očima, ali on me nije vidio. Gledao je kroz mene kao kroz duha. Nije mi bilo jasno zašto me ne vidi. ''Zar sam nevidljiva?'' – upitah se u tom trenu. A onda je potrčao pored mene i otišao brzim korakom do neke spilje. Potrčala sam za njim i čula nježni ženski glas kako viče: ''upomoć! Spasite me!''Sve mi je postalo jasno: zmaj je zarobio princezu, a vitez ju je pokušao spasiti. I dok su se borili vidjela sam njegovu hrabrost i odlučnost da spasi princezu, čak i pod cijenu vlastitog života. Posljednjim atomom svoje snage ubio je zmaja i spasio princezu, ali ipak nije preživio. Bilo je tužno gledati kako netko tako plemenit umire, pa sam otišla u 12. st. Vidjela sam trubadure – putujuće pjesnike koji su skakali po livadama i pjevali pjesme o neostvarenoj ljubavi. Bili su tako sretni i veseli. Pjevali su o čežnji prema njihovim ''gospama'' koje su predstavljale ideal čistoće i bjeline i bile nedostižne za njihova srca. To mi je bilo malo smiješno. Zapitala sam se: ''kako mogu nekog voljeti, a da taj njih ne voli?'' A onda sam shvatila da ljubav nema granica i to mi je bilo tako veličanstveno.
A onda se sve počelo vrtjeti oko mene. Srednji vijek je nestao brzinom munje i ja sam se probudila. Lagano sam otvorila oči i nasmijala. Nisam mogla vjerovati da nešto što mi se nije sviđalo da me zanima i privlači.
subota, 24.03.2007.
Tragedija hrvatskog intelektualca
Život hrvatskog intelektualca nije jednostavan. Nerijetko se susreću sa osnovnim problemima kao što su pronalazak posla te osiguravanje sredstava za život. Ti mladi ljudi puni entuzijazma, koji se sve više gase kako postaju svjesni da u njihovoj voljenoj zemlji nitko ne treba njihova znanja i vještine. Rijetki sretnici koji uspiju savladati tu prepreku bivaju razočarani podcijenjenošću i potplaćenošću svoga rada. Današnji mladi ljudi moraju se dosta namučiti da bi uspjeli u životu i ne smiju se predati. Ponekad se događa da ne uspiju pa posrnu i odaju se raznim porocima kao što su droga i alkohol. Takvi ljudi završe u bijedi i siromaštvu, a tek nakon smrti postaju cijenjeni ako učine nešto za dobrobit pučanstva.
Takav primjer je pisac Ante Kovačić koji je napisao poluautobiografsko djelo ''U registraturi''. Protagonist romana je Ivica Kičmanović koji je zapravo prema djelu Ante Kovačić, i opisuje svoj život. Lik Ivice Kičmanovića govori o tada vrlo važnom društvenom problemu: o ljudima koji su između sela i grada, a ne pripadaju nigdje. Ivica je iz sela otišao u grad, jer je želio postići nešto u životu, ali kad je vidio razlike između sela i grada, bio je jako razočaran. Tragedija Ivice je ta što je ostao bez obitelji, tj. razbojnica Laura je ubila njegovu obitelj i zaručnicu, a njega ranila. On se odaje alkoholu, poludi i spali registraturu.
Ono što je za Ivicu bio odlazak iz sela u razvijeni grad pun mogućnosti, to je za naše intelektualce odlazak iz svoje domovine u daleki svijet. Oni smatraju da će odlaskom u neku drugu zemlju postići više i da će im se otvoriti vrata uspjeha. To često biva teže nego što su zamislili, ali bez obzira na to naša je zemlja već izgubila mlade potencijale i nade koji su joj potrebni kao suhoj zemlji kiša. Dok se ne počne ulagati u te mlade mozgove i odavati im zahvalnost i priznanje za njihov rad, ovaj začarani krug stvaranja a zatim gubljenja intelektualaca koje svijet itekako zna cijeniti, se neće razbiti, a naša zemlja će i dalje ponizno spuštati glavu pred razvijenim divovima koji se razvijaju zahvaljujući svojoj mudrosti i tuđem znanju.
